svjetloisjena

srijeda, 16.04.2008.

RED I NERED

Sjećam se svoje bake. Bila je vrlo uredna i brza u svemu što je radila. Ako je uočila mrvice na podu ili paučinu koja se njihala sa stropa pored prozora odmah je otišla po metlu i sredila stvar. Morali ste paziti da vam tanjur s posljednjim krumpirićem ili nekim drugim finim zalogajem koji ste sačuvali za kraj iznenada ne nestane i završi u sudoperu tek što ste na trenutak odvratili pogled. Kad je trebalo nešto napisati, poslati, pitati nekoga, telefonirati ili na neki način dogovoriti, odmah je krenula u akciju. Često je nastupala po sistemu „s neba pa u rebra“, bez odugovlačenja ili okolišanja. Ne jednom sam bila svjedokom najiskrenijih odgovora na njezina pitanja kad ih je bez krzmanja, sasvim izravno postavljala ljudima. Mislim da se nisu stigli ni snaći dok ih je moja baka poput znatiželjnog djeteta gledala odozdol, jer bila je prilično niskog rasta, tek nešto više od metar i pol. I poslovi su odmah bili sređivani, računi plaćani čim je došao poštar s mirovinom.

Ja sam u tim stvarima bila njezina suprotnost i ostala sam to do dana današnjeg. Stalno oklijevam, krzmam, dvoumim se ili sam naprosto lijena odmah učiniti ono što bi trebalo. Tako mi se obično sakupi oveća gomilica odjeće prije nego što prionem peglanju, poneki domaći pauk veselo prede po kući dok se ja ne odlučim uzeti čašicu i izbaciti ga van i tek onda počistiti niti koje je za sobom ostavio, ljude radije ne pitam ništa nego da se izlažem neugodnim nedoumicama koje me muče kad treba pitati nešto osjetljivo i već se znalo dogoditi da manje blizak susjed umre prije nego što se odvažim pitati ukućane zašto ga tako dugo nema (pa imaju ljudi pravo na svoju privatnost i dok normalno pozdravljaju kad se susrećem i sami ništa ne govore ja se stvarno ne mogu odlučiti izložiti ih objašnjavanju u koje se vjerojatno ne žele upustiti). Majstora zovem tek kad voda dođe do grla, jedino račune uredno plaćam jer dugove nikad nisam željela imati.

I sad razmišljam – kad bih se malo natjerala da budem sličnija baki, što bi se dogodilo. Mislim da ne bih dugo izdržala. Bila bih puna frustracije i izgubila bih ogromnu količinu energije na način koji mi ne odgovara i za stvari do kojih mi očito nije dovoljno stalo (ima puno stvari kojima se bavim, da ne ispadne sad da sam neka teška ljenčina). A ipak, bakina koža bi mi sad tako dobro došla da riješim neke zavrzlame oko papira… Šteta što čovjek ne može postati netko drugi – onako privremeno, po potrebi…

16.04.2008. u 19:53 • 13 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 13.04.2008.

Zapisati ili ne zapisati - pitanje je sad?

Greentea mi je na prethodni post ostavila jako lijep i opširan komentar koji me je potaknuo na dodatno razmišljanje. Da, i pisanje je jedno od oruđa koja se mogu okrenuti protiv nas koji smo ih smislili. Oduvijek je bilo naroda koji su svoju književnost, mitove, legende i znanja prenosili isključivo predajom od usta do uha. Na taj se način točno znalo što je kome bilo dano i od koga. jer govornik i slušatelj bili su uvijek u izravnom kontaktu i najveća opasnost koja se pritom pojavljivala bila je ona od iskrivljavanja poruke koja se prenosila po načelu pokvarenog telefona.

Sjećam se odlomka iz Cezarovog Galskog rata u kojem se Cezar zadržao na opisivanju galskih običaja. Napisao je kako galski druidi – svećenici poučavaju učenike koji moraju naučiti ogroman broj stihova napamet i to su učili godinama i godinama. Ta se znanja nikako nisu smjela zapisati, zapisivalo se vrlo malo, mislim samo računi i poruke kad se baš moralo. No sveti druidski nauk morao je ostati tajnom i nikome nije bilo moguće naprosto uzeti knjigu i o njemu čitati jer – knjige nije ni bilo. Naša civilizacija općenito je sklona ili je barem donedavno bila sklona narode koji nisu imali pismo smatrati primitivnima. Tek se nedavno počelo pažljivije osluškivati i došlo se do saznanja kakav bogati duhovni život vode npr. australski aboridžini ili kakav je bio duhovni domet sjevernoameričkih indijanaca prije najezde bijelaca. Takvih primjera ima jako puno.

A što se kod nas događa? Pojavili su se oblici suvremene nepismenosti kad ljudi koji su završili osnovnu školu nakon nekog vremena gotovo i ne znaju više čitati jer im ta vještina naprosto nije potrebna. Djeca u školi toliko se oslanjaju na mogućnost zapisivanja, a u novije vrijeme i pretraživanja interneta da su zaboravila što znači posjedovati čvrsto naučeno znanje. Sve me to asocira na potragu za prstenom u gomili perja – bezbroj suvišnih i ometajućih informacija na jednu čvrstu i vrijednu. I što će na kraju biti od svega toga? Tko zna, krhko je znanje…

13.04.2008. u 19:54 • 11 Komentara • Print • # • ^

subota, 12.04.2008.

Slijepčeva svjetiljka

U stara vremena u Japanu ljudi su se služili svjetiljkama od papira. Papir je bio nategnut na bambusove trske i štitio je upaljenu svijeću. Jedan je slijepac bio u posjetu svom prijatelju, i budući da je već bilo kasno, ovaj mu ponudi svjetiljku da je ponese kući. Slijepac se smijao tom prijedlogu. "Za me nema razlike između dana i noći", reče. "Što će mi svjetiljka?» Njegov mu prijatelj odgovori: "Istina, ona ti nije potrebna da nađeš put kući. No, može pomoći da se netko drugi u mraku ne zaleti u tebe." l tako slijepac pođe sa svjetiljkom. Nije dugo potrajalo kadli se netko sudari s njime, a slijepac izgubi ravnotežu. "Hej, nisi li mogao biti pažljiv?" povika slijepac, vidiš li ovu svjetiljku?" 'Brate," odgovori stranac, "tvoja je svjetiljka ugašena." Sigurnije hodaš u svom mraku nego u svjetlosti nekoga drugoga.

Nedavno mi je netko rekao kako njegov otac ne želi hodati sa štapom koji bi mu zbog bolesti dobro došao. Boji se da se ne navikne na štap i da ga se kasnije do kraja života neće moći osloboditi. Nije dobro odbacivati pomoć kad nam je potrebna. No nije dobro ni u potpunosti se oslanjati na vanjska pomagala. Time zatomljavamo onu toliko potrebnu unutarnju sigurnost koja nas pouzdano vodi kroz život ako joj to dopustimo. Sjećam se jednog zagrebačkog iscjelitelja koji je svojevremeno bio prilično poznat – često je ljudima oduzimao i uništavao naočale na svoj grub i neugodan način. Ne odobravam uništavanje naočala, no jasno mi je što je time želio postići – natjerati ljude da s onim što sami imaju postignu najbolje što mogu. Doprijeti do svog središta cilj je svakoga tko imalo svjesno živi. Slijepac sigurnije hoda u svom mraku koji za njega i nije mrak nego kad se oslanja na svjetlost koju sam ne vidi i nema kontrole nad njom.